Znate li šta je palantír, zar ne?
Za one koji nisu upoznati ni sa delima J.R.R. Tolkiena, niti filmovima Petera Jacksona, to je jedan od onih zastrašujućih, neporazivih kristalnih kugli rasutih širom sveta Srednje zemlje koje omogućavaju Sauronovom Oku da iskrivi umove svakog nesrećnog budale od Tooka (kašalj Pipina kašalj) nesrećnog da baci pogled u njegove mutne dubine.
Igranje igre „Hyper Demon“, najnovijeg pucača iz prvog lica od strane developera Devil Daggers, Sorath-a, slično je gledanju u jedan od tih palantíra – ali umesto rastopljivih užasa, ima skokova rakete i rang-liste.
Najavljena i puštena u ponedeljak, „Hyper Demon“ nije nastavak spomenute igre iz 2016. godine, ali ipak predstavlja evoluciju njenih osnovnih mehanika. U „Devil Daggers“, igrači preuzimaju ulogu tajanstvenog protagonistu koji, nakon što uznemiri tajanstveni nož lebdeći u svemiru, prisiljen je da preživi protiv talasa nakon talasa demona koliko god je moguće. Sa estetikom i mehanikama koje inspirišu poređenja sa arenaskim pucačima iz devedesetih poput „Doom-a“ i „Quake-a“, „Devil Daggers“ je postao pravi indie hit, sakupljajući impresivne ocene recenzija i probijajući se na mnoge liste najboljih godine.
Sada, više od šest godina nakon izlaska njegovog prethodnika, „Hyper Demon“ je pušten u svet i, poput Cenobita iz pakla, ima takve prizore da vam pokaže. Iako na prvi pogled ove dve igre mogu izgledati gotovo identično u svojoj izvedbi, tek nakon što se uđe u ogradu, iznova i iznova, postaje očigledna razlika između njih.
Dok je „Devil Daggers“ beskonačni FPS o opstanku što je duže moguće protiv talasa demona, „Hyper Demon“ je suštinski pucač u sekundi o brzoj trci kroz sam pakao. Na početku svake igre, tajmer se pojavljuje na vrhu ekrana, odbrojavajući svaku sekundu. Sa svakim ubijenim demonom zarađujete dragulj, koji, zavisno o veličini demona, dodaje više vremena tajmeru i više poena vašem krajnjem rezultatu.
Što brže ubijate svoje protivnike, to brže se pojavljuju; što brže se pojavljuju, to igra postaje teža; što je veća težina, to je viši vaš rezultat. Suprotno tome, što sporije ubijate neprijatelje, sporije se pojavljuju i igra postaje lakša, ali ako tajmer padne ispod 0, umrećete i morate sve početi iznova. To je drugačiji vid intenziteta u odnosu na „Devil Daggers“, koji vas prisiljava da se ne fokusirate samo na živu masu monstruoznosti ispred vas, već da svaku sekundu vagate kao da je pitanje života ili smrti.
Čak se ni ne ulazi u pravo jelo onoga što zapravo radite u igri. Na prvi pogled, „Hyper Demon“ može izgledati kao jednostavan FPS baziran na brzom refleksu, i raspon sposobnosti koji izranja iz tih skromnih elemenata je impresivan. Krećete se i pucate, prebacujući se između brze struje sa kratkog do srednjeg dometnog klastera sa štucnom dok mlatite kroz uvijajuće insekatske stanovnike ove posebne oblasti pakla.
Ključno je da takođe možete da se prebacujete, što pruža širi opseg manevrisanja u vidu vazdušnog prebacivanja, dvostrukog skakanja i, najvažnije, izbegavanja. Skupljanje brojnih dragulja igraču daje alternativni snajperski laserski hitac, koji, ako je pravilno usmeren, će se odbiti od poda i oštetiti više neprijatelja istovremeno. Postoji mnoštvo taktika koje možete izabrati, od bombi koje možete baciti i štitova, do prikupljenih „super poteza“ poput vođenih hitaca i laserskih oluja. Gameplay je brz i frenetičan poput „Devil Daggers“, ali postoji više kompleksnosti iz trenutka u trenutak – sve je zadovoljavajuće i kompulzivno igrivo.
Sve to, međutim, je beznačajno u svetlu najprepoznatljivijeg aspekta „Hyper Demon“: vizualni. Dok se umetnički stil „Devil Daggers“ mogao grubo opisati kao povratak pucačima iz devedesetih, „Hyper Demon“ je i to i… nešto sasvim drugačije. Dok eskalira akcija na ekranu, prezentacija igre postepeno se pretvara u stroboskopski, perspektivu riblje oko leće, savijajući uglove ekrana u sferu od 180 stepeni. Efekat je ništa manje od halucinogenog; prizmatička slika krikova i probadajućih lasera koji se čini kao da zurenje izbliza u neku mističnu ekvivalentnu zvezdanu kapiju iz sekvence iz filma „2001: Odiseja u svemiru“.
Svaki dobro usklađeni izbeg i prebacivanje ostavljaju traga svetla i krive se bočno preko ekrana, kao da jedva okusam ivicu crne rupe, samo dlaku široku od toga da budem uvučen preko njenog horizonta događaja. Svako uspešno ubistvo, svaka osvojena sekunda je euforična. A to nismo ni pomenuli krajnji susret sa šefom igre. Da – postoji „kraj“ „Hyper Demona“. Ali da li ćete živeti dovoljno dugo da ga vidite zavisiće potpuno o vašoj lukavosti, brzini reakcije i toleranciji na kažnjavanje koje peče mrežnjaču.
Koliko god da igra duguje kostima i bitnim elementima „Devil Daggers-a“, „Hyper Demon“ zaista izgleda i igra se kao ništa drugo što sam sreo u 2022. godini. U godini u kojoj ne manjka brzih pucača kao što su „Neon White“ i „Metal: Hellsinger“, „Hyper Demon“ vlada kao vrhunski pucač pun metaka iz pakla.